Floriano Enrique Hernández Cruz (Ronyk)

Ya’al Ichin, ja’ ti buy vilbatel li nene’ ichine

Vu’un Ronyk

Li vok’ ta yoxibal k’ak’al ta yual ulol (sba k’ak’alil yual mayo ta 1987), ja’ o sk’ak’alil chbaj talel ti ya’lel sat vinajel chtal xt’uxubtas ti balumil yo’ xlik o ti yan jch’iele xchi’uk ti sk’ak’alil ixime. Naka to’ox buluchib ja’vilal k’alal laj komtsan ti jparejee, Ya’al Ichin ta slumal Chamo’, ja’ yu’un ta jk’an ka’i; jun muk’ ta lum nopol yiloj ti jlumale. Yu’un lek yo’ontonik ti jtot jme’e laj yak’ik lok’kun ta kosilal, sventa chi lok’ batel ta chanvun, yu’un ja’ ti mu’yuk buch’utikuk lok’emik batel k’ajomal ti ja’nox jbankiltak batemik xae.

Ti k’usi ya’luk ta jk’an vu’une, ja’ ti lekil muk’ ta ch’iele. Ti va’ k’usi yatel ko’ontone jeche’ to no’ox ja’ ti yu’un ch’inun to oxe, naka to ox tajimol kes. Ti k’usi oy ta ko’ontone ma’uk no’ox ti chanvune, yu’un ta jk’an ya’luke chi xanav ta yantik lumetik. Oy to chvul ta jol k’alal to ox ta jlokutik osil xchi’uk jbankil, laj kilkutik ech’ jkot xulem tak’in, te laj kalbe ti jbankile: “Ya pe te uno’ox bu junukal k’ak’al te tik’ilun me le’ ta xulem tak’ine”. Ja’ tey lik talel ya’luk ti jchujavil joltake.

Jna’oj to ti jbankil Felipee ta xa uno’ox xbonolaj, ja’ no’ox ti mu jna’ k’uxi laj xchan ti bonolajele. Stuke chalbun ti jech no’ox lik spasilane. Ta jun k’ak’al laj sman sbonolal ja sbi óleo ja’ te lik bonolajuk. Vu’une tey ta jk’elilan ti xnichim abteltake. Lek la jk’upin sk’elel ti k’uxi chut ta yabtelanele. Ja’ nan te k’ot o ta ko’onton li va’ eke, k’alal chkil ta skapilan ti sbonoltake. Li ta kosilale ja’ no’ox stak’ ilel bonolil ta vunetik xchi’uk ja’ no’ox jkaxlanetik xu’ spasik yilel.

K’usi tsots ka’i k’alal ch’inun to oxe ja’ o k’alal laj jkomtsan ti kosilal xchi’uk ti jtot jme’e yo’ li tal ta slumal Jobel ta chanvun. Ja’ tey la jkil ti yan o sba stalel xch’iel ti jkaxlanetike. Ta lunex k’alal ta yernex mi mo’oje ta lunex k’alal to ta savaro tey oyun li ta Jobele, oy o no’ox jubatel ti solel jtuktuk ta jya’yel oe yu’un ti jbankiltake ch’abal teyik jchi’uk jbakutike, ja’ yo’ tey chlik kok’ita jba ta yut jch’om na. Ja’ xa tey k’unk’un lik jlok’taan k’usi bonanbil chkil ta revista chalbike.

Jna’oj to ya’luk ti k’usi lek to ox cka’ye ja’ ti smanel ceriyo ta sjunul skajail yu’un li ta spate oy te slok’om chonbolometik; ja’ tey jun to alak’ sba chkil, toj lek jk’upinan sk’elel ta jyalel. Ja’ jech te lik jbonan vitsetik, naka no’ox ta te’ lapis ta jpas o, mu’nuk lek chlok’anan ti k’usitik ta jpase pere toj lek no’ox xka’i spasel. Oy junkantike ta jcha’ lok’ta, ti yantike te xa ta xvul ta jol jtuk. Ta jlok’tanan tojetik ta xokon uk’um. Na’tik k’uxi to ox la jkutan taje, ja’nan ti ch’inun to oxe xchi’uk ta jk’elanan vunetik, me ja’nan xtok ti lek jk’upin sk’elel ti toketike. Te xa uno’ox chlik k’usitik jnopanan, ja’ xanan ti xchuvajil jol k’usi xak’ jpasanane.

Ti bu li chanunaj ta sekuntariae naka jkaxlanetik, chkal vu’une yech’oxal to jch’abal lek ta xilikun, oynan ta xalik: Buynan likem talel ti kolemal kerem le’e? Buy lok’ talel? Ti jchi’iltak ta chanvune naka jkaxlanetik, ti tsebetike sakik ta jyalel xchi’uk yax-elan ti sbek’ satike, toj lek jk’upinan yilel pere ja’ xtok ti mu stsakvanik ta muk’e. Jna’oj to ya’luk ti lik jk’opkutik xchi’uk jun ch’in jkaxlane, pe mu xa xvul ta jol k’usi skoj ti k’opkutike. Mu jk’an jlom ta majel ka’i ja’ ti stote tey ch-amtej ta yut li chanobvune, ja’ te li xi’o yu’un. Pe oy buch’u lek yo’ontonik un, jech kucha’al jun ch’in jkaxlan te likem ta Jobel, li stote ja’ jun arkitekto yan li stuke ja’ jun chex kerem ti sna’ spikel ti chinabtak’ine (computadora), ja’ tey toj lek laj kil yech o xal ta k’unk’un, ta k’unk’un lik jchi’in jbakutik. Ja’ sbi Romeo, xu’ xkal ti bats’i kolyal ja’ la xchanubtasun lek ta kaxlan k’op xchi’uk ti yuts’ yalale toj lek yo’ontonik oy te ch-ik’vanik batel ta sna sventa spak xch’utik.

Floriano Enrique Hernández Cruz (Ronyk)

Yo Ronyk

Ya’al Ichin,1 donde el pequeño ichin2 levantó su vuelo

Nací el tercer día del u3 ulol,4 el 1 de mayo de 1987, cuando las primeras gotas de la lluvia humedecen la tierra para el comienzo de otro ciclo de vida y del maíz. A los once años dejé mi comunidad, Ya’al Ichin, en el municipio de San Juan Chamula, para ir a estudiar a la ciudad de San Cristóbal de Las Casas, la ciudad más cercana a Chamula. Lo bueno fue que mis papás me dieron permiso para salir, pues en mi comunidad nadie había ido antes a estudiar fuera, sólo mis hermanos.

Desde entonces, para mí, mi gran sueño era trascender. Claro era un sueño muy vago en ese momento, pues apenas era un niño y sólo pensaba en jugar. En verdad, mi sueño no sólo era ir a estudiar a la ciudad sino también viajar por muchos lugares. Me acuerdo que en una ocasión que estábamos trabajando en el campo con mi hermano, vimos pasar un avión y le dije: “Algún día, yo voy a estar en ese avión”. Yo siento que desde ahí comenzó ese sueño de querer ser alguien en la vida.

Recuerdo que mi hermano Felipe ya pintaba, realmente no sé cómo aprendió a pintar. Él me decía que fue por pura curiosidad. Un día compró su óleo y se puso a pintar. Yo veía sus pinturas, me gustaba ver los detalles que hacía en su trabajo. Creo que de ahí me nació todo este gusto, al ver la combinación de los colores. En la comunidad, una pintura sólo se veía en un libro y sólo la podían hacer los kaxlanes.5

Lo más difícil que recuerdo de mi infancia fue cuando dejé mi paraje y a mis padres para venir a la ciudad de San Cristóbal a estudiar. Entonces estaba al filo de experimentar otro estilo de vida. De lunes a viernes o de lunes a sábado estaba todo el tiempo en San Cristóbal y la verdad que sí hubo momentos en que estaba solo, porque mis hermanos no estaban conmigo; entonces empezaba a llorar solo en mi habitación. Fue cuando empecé a dibujar viendo revistas.

Recuerdo que lo que más me gustaba era comprar cajitas de cerillos, porque detrás traían imágenes de pinturas; me gustaba muchísimo verlas. Entonces pintaba puros paisajes; sólo dibujaba a lápiz. Los dibujos no me salían tan bien, pero me gustaba hacerlos. Algunos de ellos los copiaba y otros surgían de mi imaginación; hacía pinos con un arroyo al lado. Quién sabe cómo se daba todo eso, tal vez porque era niño y veía tantos libros, tal vez porque me gustaba ver las nubes. De ahí, yo me imaginaba muchas cosas, pero que conste que nunca me fumé un churro.

En la secundaria, la mayoría eran personas de la ciudad; yo creo que por ello me veían de una forma fea, como diciendo: ¿De dónde es éste, de dónde vino? En mi grupo, la mayoría eran kaxlanes, las chicas eran güeritas con ojos azules; eso me llegó a gustar, pero a la vez me hacía sentir menos. Recuerdo que tuve un problema con un kaxlan, no me acuerdo muy bien cuál fue la causa. Yo no quería agredirlo, porque su papá trabajaba dentro de la institución y eso me daba miedo, pero también hubo una persona que me apoyó muchísimo, era de la ciudad, era un kaxlan. Su padre era arquitecto y él era un joven que manejaba la computadora; eso me llamó mucho la atención y fui juntándome más y más con él. Se llamaba Romeo y puedo decir que gracias a él mejoré mi español y hasta su familia fue muy buena conmigo y me invitaba a su casa.